„Poi! Odmah da si se nacrtala dolje!“ začula sam Lujizin glas. Tiho sam uzadhnula provlačeći češljem kroz dugu kosu. Nisam odgovorila. U zraku se osjeao miris svježeg, tek ubranog jorgovana. Udisala sam nezamjenjivi, opojni miris koji me je osvjavao svaki puta iznova. Pogledala sam se u ogledalo te tek nekoliko puta prstima prošla kroz šiške kako bih ih složila na pravo mjesto. Odložila sam češalj na stol ispred ogledala i popravila kragnu na crnoj košulji, te otkopčala još jedno dugme.
„Poi, ako odm...“
„Dokazim!“ viknula sam ljutito. „Kuja,“ rekoh šaptom i izađoh iz sobe. Za nekoliko sekundi sam prešla poveliki broj drvenih stepenica na putu ka salonu, i za tren oka sam se našla u velikoj, skladno uređenoj prostoriji.
Lujiza i ujak su sjedili tu. Lujiza bi s vremena na vrijeme povukla veliki dim cigarete.
„Prestani pušiti u kući. Ovdje se nikada prije nije pušilo, pa neće ni sad.“ drsko sam ju opomenula.
„Da, a to će mi reći balavica.“
„Pazi ti malo kako se ponašaš,“ opomenuh ju prilazeći.
„Poi!“ čula sam grub, ujakov glas.
„Što?“ okrenuh se prema njemu.
„Smiri se. Trebamo razgovarati.“
Pokušala sam zaboraviti ljutitost, i sjela sam pored njega. Stavio je ruku preko mog ramena. Uvijek je tako radio. Voljela sam ga, mnogo. Možda više nego bih ujaka trebala voljeti.
„Reci mi.“ rekoh tiho.
„Poe...“ počeo je. Osjetila sam kako je pogledao prema Lujizi i kako mu je ona kimnula glavom povlačeći još jedan dim.
„Ja i Lujiza našu vezu želimo okruniti brakom.“ naposlijetku mi je rekao.
„Što?!“ odmah sam ustala gledajući tren u njega, tren u Lujizu.
„To što si čula mala. Ne pravi se gluha.“
„Ujko ti.. ti.. ti..“ rekoh pokazujući dugim prstom prema Lujizi, „Želiš oženiti ovu vreću govana?!?!“
„Hej!“ uzviknu ona, no Chad ju poprijeko pogleda.
„Trebala bi biti sretna, bolju ženu za sebe neću naći.“
„Ne treba tebi žena. Ne treba ti ova..“ nisam mogla završiti. Nervoza je imala svoje.
„Treba mi.“ rekao mi je mirno.
„Ne treba!“ Imaš mene. Ovo posljednje sam zadržala za sebe.
„Gle, idem ja.“ rekoh u panici, „Kada se vratim ima da mi kažete da ste promijenili mišljenje. Dogovoreno?“
Nekoliko sekundi su se čuli samo tihi otkucaji zidnog sata. Lujiza je i dalje pušila, a ujak je gledao u pod.
„Što će reći Danna i Rie kada čuju za ovo?“ postavih retoričko pitanje.
„One znaju. Već mjesec dana.“ reče mi Chad u nevjerici, „I vjenčanje je za dvije sedmice.“
„Što si rekao?“ upitala sam ga. Nije ponovio.
Tužno sam uzdahnula i okrenula se na peti zamahujući svojom kosom. Izjurila sam iz kuće i počela trčati koliko su me noge nosile.

Nastavit će se.

Bijeli proljetni povjetarac mi je milovao porumenjele obraze i mrsio krupne uvojke kose. Učvrstila sam stisak za uže i pojačala udarac. Moj bijeli konj, nazvan Prince je sve brže prelazio preko rosne zarasle trave, ostavljajući jedva vidljiv i prljav trag kopita. Inače, on je bio Felixov poklon za moj prošli rođendan.

Dan bijaše lijep. Znala sam da će i ostatak biti takav, iako sunce još uvijek nije izašlo. Iako neispavana i umorna kakva sam zbog premalo spavanja u posljednje vrijeme bila veoma često, shvatila sam da mi svjež jutarnji zrak zajedno sa jahanjem veoma prija. I prije sam jahala po imanju, ali nikada ovako rano. U blizini sam spazila nekoliko velikih stabala veoma približenim potoku kojem sam se zaputila. Polako sam usporila neprimijetno izvijajući usne u osmijeh.

Prebacila sam nogu preko konja i sišla sa njega.
„Miran.“ rekoh tiho vežući mu uže za jedno veoma tanko stablo, ne zato da bi pobjegao, već zbog forme, kako je moj tetak uvijek govorio.
Koračala sam rosnom travom u potrazi za prikladnim stablom, koje sam ubrzo i pronašla. Naše stablo.

Ispod strehe sam pronašla neki debeli pokrivač koji sam uvijek tu ostavljala. Mjesto na kojem sam se nalazila je obično bilo sastajište cijelog društva u ljetnim danima ali je navečer ipak bilo pohladno, pa smo uvijek imali prekrivač da sjedemo na njega. Raširila sam ga i lagano položila na travu. Osvrnula sam se oko sebe. Nisam navikla na tišinu, ovdje je uvijek bilo radosno i veselo, a sada je samo pokoja ptica s vremena na vrijeme kratko zacvrkutala, i kao i uvijek sam čula žuborenje potoka.

Pogledala sa u nj. Kamenje ispod se nije vidjelo, što je značilo da je nabujao. U tom trenutku mi se sinula krajnje... luda zamisao. Nasmiješih se razmišljajući. Vrijedi pokušati.
Uspravila sam se i ubrzanim korakom odšetala do potoka. Sagela sam se i pružila ruku u vodu. Mlaz vode me je iznenadio kao val, ali me je još više iznenadilo što voda uopće nije bila hladna. Ustala sam i skinula duksericu bež boje, te nakon nje lepršavu roze suknju koja mi je sezala do ispod koljena. Ostala sam samo u topu i gaćicama. Na trenutak sam oklijevala, no na kraju sam to skinula.

Laganim korakom sam zakoračila u vodu, i trebalo mi je nekoliko sekundi da se naviknem na vodu. Poslije toga je sve išlo glatko.

Nekoliko minuta kasnije.

Okrenula sam se prema stablu. Prizor me je zaprepastio i sledila mi se krv u žilama. Ne! Felix je naslonio rame na stablo i u drugoj ruci držao kubanku, sljedećeg trenutka ju približivši usnama i povukavši krupan dim. Pomno me je pomatrao. Zemljo, šta čekaš?
Primijetila sam blagi osmijeh na njegovom licu. Počeo mi se približavati.
„Ni koraka dalje!“ upozorih ga, „Okreni se na drugu stranu da se obučem.“ On se zacerekao.
„joj, pa nema veze da te ja vidim. Dečko sam ti, ako si zaboravila.“
„Bio dečko ili ne bio, okreni se.“ naredih mu.
„Neću.“ odlučno reče, „Ajde, izađi. Dobit ćeš upalu pluća.“
„Kako misliš da izađem kad ti buljiš u mene kao budala?“ postavih mu pitanje krajnje ironično.
„Ok, okrenut ću se,“ rekao je i povukao još jedan dim cigarete, „Samo izađi.“
Okrenuo se.
„Gledaš li?“ nesigurno upitah bližeći se obali.
„Ne.“ odgovori mi pjevnim glasom.
„Sigurno?“ rekoh uzimajući top i gaćice i u roku keks ih obukoh. Osjetila sam mokru kosu koja mi je padala niz leđa.
Okrenuo se.
„Nisam se još obukla,“ rekoh brzo uzimajući suknju da se pokrijem.
„Daj, ne seri sad.“ reče mi, „Nemoj da ti bude bed.“
Nesiguno ga pogledah.
„Dođi da te poljubim.“ rekao je bacivši cigaretu u travi i pruživši mi ruku. Prihvatila sam ju i dalje u drugoj držeći suknju. Trenutak kasnije ju je istrgnuo iz moje ruke i nemarno bacio.
Privukao me je sebi pripijajući moje mokro tijelo svojemu. Strastveno me je poljubio provlačeći mi ruke kroz kosu. Na trenutak se odmakao.
„Volim te, i nikad nemoj da posumljaš u to!“ rekao mi je sigurno. Blago sam se nasmiješila.
„I ja tebe.“ rekla sam i čvrsto ga zagrlila. Bila sam sigurna u svoje riječi, ali nisam bila sigurna u vrstu te ljubavi.
Znala sam da nikad ne bih mogla zamisliti svoj život be njega, ali također sam znala da to nije to. Jednostavno.. nisam znala da opišem osjećaj. Bilo je to samo da ga imam, da bude uz mene, da mi bude prijatelj, ali nije me privlačio kao dečko. Nisam znala zašto, jer su mu svi ostali dečki zavidili na svemu. Meni je bio nešto drugo. Bio mi je osoba sa kojom ću izaći, osoba koja mi je uvijek bila tu u pravo vrijeme.
„Znaš koja je riječ koja te opisuje?“ prošaputao mi je na uho.
„Koja?“ upitah ispod šapta.
„Savršena.“ rekao mi je. Odmakla sam se pogledavši ga u oči.